Često govorimo mi, stariji, da mladima nedostaje želja za radom, da nemaju ideje, da im baš i nije stalo do rada, da ne poseduju optimizam. Jedan od razloga za takav stav je verovatno i ne baš ružičasta stvarnost, ekonomska kriza i velika nezaposlenost. Ali zrenjaninske bliznakinje Berksel, Ildiko i Gabrijela, dokazuju kolika je potreba u ovim teškim vremenima za optimizmom, za željom za život. One su iz skromne porodice za svojih 29 godina stigli do toga da se njihovo ime prepoznaje i van Zrenjanina. To su postigle svojim radom, svojim rukama. Radom od koga mogu i da žive. Njihovi unikatni proizvodi, prvenstveno torbice i nakit, koje prave već godinama, stigli su u više evropskih zemalja, pa čak i u Australiju. A one kažu da je to tek početak.
Bliznakinje su nakon završetka zrenjaninske tekstilne srednje škole diplomirale na Višoj tehničkoj školi kao tehnološki inženjeri. Još od svog ranog detinjstva volele su ručni rad, volele su da šiju i da crtaju, tako da je prirodna njihova sklonost ka dizajnu rukotvorina. Radile su još i kao srednjoškolke, ako je trebalo, a džeparac su zarađivale i kao konobarice. Nakon završetka studija počele su da rade u jednoj firmi u Zrenjaninu, koja proizvodi automobilske elektro-uređaje. Nije im trebalo ni godinu dana da shvate da njihova budućnost nije taj posao, jer su već prethodnih četiri ili pet godina pravile unikatan nakit.
Pošto se za njihovim proizvodima pokazalo veće interesovanje, odlučile su da posao, pored proizvodne trake, zamene za neki kreativniji rad. Uskoro se ispostavilo da platu, koju su zarađivale u fabrici mogu da zarade i kod kuće, u radionici, koja se nalazi u njihovoj porodičnoj kući. Kupile su nekoliko mašina i započele biznis.
U početku su nakit pravile isključivo od kože, a pre dve i po godine, započele su izradu i torbica. U proteklih nekoliko godina napravile su više hiljada torbica i skoro sve su drugačije od prethodnih. Kako kažu, ne žele da započnu serijsku proizvodju ili kopiranje drugih radova, jer svaki pojedini komad žele da same kreiraju i izrađuju. I to spretnošću koja bi poslužila na čast čak i muškarcima. Jedinstvenost njihovih torbica je kopča. Rade i po porudžbini, a može se i izabrati od modela koje same kreiraju. Kažu da se unikatna torbica može napraviti za tri sata.
Svoje proizvode prodaju prvenstveno putem interneta, ali posećuju i vašare i izložbe, gde su mnogi primetili njihove proizvode. Danas, u subotu, će svoje proizvode prodavati na vašaru Artskape u Novom Sadu.
Trenutno svaki njihov gotov proizvod već ima svog kupca, a odnedavno su osigurali i stalno mesto prodaje u Hrvatskoj i Mađarskoj. Kažu da jedino visoke poštarine otežavaju poslovanje. Žele da otvore radionice u Zrenjaninu, Novom Sadu i Beogradu, a planiraju da se oprobaju i u proizvodnji obuće.
