Završen je sudski spor u slučaju 400 hiljada cigli koje su nestale nakon rušenja zgrade Narodnog pozorišta. Doneta je presuda, ali se ne zna gde su cigle. I privatna lica su mogla da kupe građevinski materijal.
Tokom 2010. godine na videlo je došao slučaj prilikom kojeg je tokom rušenja zgrade Narodnog pozorišta u Subotici nestalo 400 hiljada starih cigli. Ove cigle su trebale biti ugrađene u zgradu prilikom restauracije, ali je građevinski materijal sa deponije tadašnjeg izvođača radova, Panongrada, nestao, a ostavljen je svega simboličan broj cigli. Direktorica Narodnog pozorišta je podnela krivičnu prijavu povodom slučaja, sudski spor je završen, doneta je i presuda, ali je čak i iz obrazloženja izostao odgovor gde su zapravo nestale stare cigle.
Subotica ima nekoliko slučajeva koje se stalno vraćaju, o kojima meštani skoro svaki dan mogu da pričaju. Da pomenemo samo neke od njih: voda Palićkog jezera, zaobilaznica Y-kran, koja se stalno gradi, gradnja zgrade Narodnog pozorišta, a u vezi iste i slučaj 400 hiljada nestalih cigli čiji epilog Subotičani ne znaju ni danas. Slučaj je podgrejao Silard Almaši, poslanik u prethodnom sazivu skupštine grada, koji je na poslednjoj sednici ovog tela rasuo gomilu papirnatih listića na sto predsedavajućeg, koje, prema njegovom mišljenju, simbolizuju nestale cigle. Bio je to dobar povod da pokušamo da preciziramo šta o celom slučaju znamo, nakon osam godina.
Zgrada Narodnog pozorišta, izgrađena 1854. godine, privlači i dobija posebnu pažnju Subotičana i zbog svog simboličnog značenja, a nestanak cigli je samo jedan od segmenata jedne mnogo veće priče. Radi se o preduzeću Panongrad, koje je bilo izvođač radova skoro svih većih i ozbiljnijih investicija u Subotici, tokom dvehiljaditih godina. Da pomenemo samo najvažnije: ovo preduzeće je gradilo Hotel Galleria, radili su na projektu nikada ne završenog zatvorenog bazena u Dudovoj sumi, izgradili su više modernih višespratnica, a oni su započeli i obnovu zgrade Narodnog pozorišta. Zbog dugova je vlasnik firme, Zoran Francišković, 2009. godine pokušao samoubistvo, a nakon nekoliko meseci je i podlegao povredama. Nakon toga je Panongrad otišao u stečaj i za sobom ostavio bezbroj pravno neuređenih slučajeva. Jedan od njih je i pitanje nekretnina u Frankopanskoj ulici, o čemu smo pisali pre nekoliko godina. Dugove Panongrada banke i kreditori pokušavaju da naplate od ljudi koji su u zgradi legalno kupili stanove. Jedno od poglavlja ove priče je i slučaj 400 hiljada cigli.
Direktorica Narodnog pozorišta, Ljubica Ristovski, je za naš list izjavila da su radovi na obnovi zgrade Narodnog pozorišta započeti 2007. godine, a prva faza je završena 2009. godine. Radovi su finansirani od sredstava tada već nepostojećeg Nacionalnog investicionog plana, koji se vezuje za ime Mlađana Dinkića, preko republičkog ministarstva za kulturu. Narodno pozorište kao ustanova je bilo definisano kao krajnji korisnik, što znači da nisu vršili stručno praćenje radova. Nakon završetka prve faze formirana je stručna komisija čiji je zadatak bio provera dnevnika sa mesta gradnje i provera situacije na terenu. Komisija je konstatovala da je nestalo 400 hiljade cigli koje je Panongrad bio u obavezi da očuva i da u kasnijoj fazi obnove ponovo ugradi u stari deo zgrade.
- Kada smo to saznali, ja sam se u junu 2009. godine pismenim putem obratila ministarstvu kulture i zatražila da se izvođaču radova ne isplati poslednji deo novca koji su trebali da dobiju. Pošto na moje pismo nije stigao odgovor, u septembru sam ponovo napisala pismo slične sadržine – priča direktorica.
Iz pisma, čiju je kopiju direktorica stavila nama na raspolaganje, ispostavlja se da je Panongrad bio u obavezi da 400 hiljada (plus-minus hiljadu) starih cigli, preostalih nakon rušenja zgrade, očuvaju da bi ih kasnije ugradili u obnovljenu zgradu. Panongrad je 21. maja 2009. godine informisao nadležne da se 30 hiljada cigli nalazi na gradilištu Narodnog pozorišta i da je dodatnih 70 hiljada na deponiji preduzeća. Panongrad je to objasnio obrazloženjem da je preduzeće bilo u mogućnosti samo toliko cigli da lageruje. Izvođač radova, koji je zamenio Panongrad, preduzeće Yumol, je u svom, osam dana kasnije datiranom, izveštaju konstatovalo da na raspolaganju nema toliko cigli, oni su našli svega 24 hiljade cigli. U pismu, direktorica naglašava da su zbog toga za nastavak radova morali kupiti dodatnu količinu cigli, čija je cena po komadu 15 dinara, što znači da postoji potreba za 6 miliona dinara. Pošto je Panongrad kod ministarstva za kulturu deponovao bankovnu garanciju, vrednu 9 miliona dinara, rukovodstvo pozorišta je iniciralo aktivaciju ovih sredstava i uplatu novca kao najbrži način rešenja.
Ni nakon toga se nije desilo ništa, i zbog toga je direktorica u septembru 2010. godine podnela krivičnu prijavu, protiv nepoznatog počinioca, u kojoj je gore pomenute činjenice saopštila ministarstvu unutrašnjih poslova. Tada je započet dugotrajni sudski spor koji je svoj epilog imao pre nekoliko meseci, tada je rukovodstvo pozorišta i dobilo presudu.
- Iz presude se ispostavlja da je sud obavezao udovicu Zorana Franciškovića da isplati odštetu, odnosno, da plati nedostajući novac. To se do sada nije desilo – kaže Ristovski. Ona je kao naslednica nekadašnjeg vlasnika obavezana da isplati štetu, ali pošto je Panongrad još 2009. otišao u stečaj, velika je verovatnoća da se ni ta suma neće moći naplatiti.
Obrazloženje ne daje odgovor na pitanje koje najviše zanima javnost, a to je pitanje gde je uopšte nestalo 400 hiljada cigli. Svojevremeno je štampa pisala o tome da su cigle razneli kreditori i prodavali ih kako bi naplatili svoja potraživanja, ali postoje i glasine da su se od ovih cigli gradile vikendice i salaši.
Tokom istraživanja naišli smo na interesantan detalj. Prema pojedinim znacima Panongrad je mnogo ranije, još 2007. godine, započeo prodaju cigli privatnim licima, pri čemu su izdavali i račune i priznanice. Razgovarali smo sa Subotičaninom koji nam je ispričao da je u leto 2007. godine, kada je otišao na deponiju Panongrada, video cigle izvađene iz zgrade Narodnog pozorišta u velikim količinama. Ali tamo nisu bile samo cigle već, među šutom, mogli su se naći i kostimi, nameštaj, pa čak i rukopisi iz pozorišta. Iz podataka iz očuvanog računa, ispostavlja se da se neočišćena cigla prodavala za 12 dinara po komadu. Pošto se sve to desilo još davne 2007. godine, ne zna se više da li je Panongrad cigle prodavao pošto je iz zidova dobijeno više od 400 hiljada cigli, pa je firma prodala višak, ili je već tada započeta rasprodaja cigli. Nismo uspeli da saznamo ni koliko je građevinskog materijala prodato na taj način, a koliko je nestalo kasnije u formi većih isporuka.
Prošlo je 8, skoro 9 godina, doneta je sudska odluka iz koje se ne vidi šta se desilo sa ciglama, ko ih je odneo i kakva je njihova sudbina. Zgrada Narodnog pozorišta se, iako sporo, gradi i bez starih cigli. A Subotičani, kada se voze po okolini, mogu pogledati zidove nekoliko nedavno sagrađenih salaša, možda će i prepoznati davno viđene cigle.
