Zgrada željezničke stanice i njeni pomoćni objekti, magacini, izgrađeni su još za vreme Monarhije, tačnije 1912. godine. Ne radi se o unikatnoj zradi, izgrađena je na osnovu tipskih planova, ali bez obzira na to, građevinsko je remek-delo koje se slobodno može nazvati vernom slikom jednog vremena. Na spratu zgrade železničke stanice bila su dva potpuno opremljena stana, a u prizemlju čekaonica i blagajna. Magacin koji je pripadao stanici je takođe impozantna zgrada od cigli koja je imala veliku unutrašnjost i plato za pomoć pri istovaru iz vagona. Nažalost, istorija njihovog propadanja je duga, mogli bismo čak reći i da se prostire sve do raspada monarhije. Obe zgrade su još dugo bile u funkciji uprkost tome što je izostalo potrebno održavanje. Jedna današnja zgrada pod sličnim uslovima verovatno ne bi izdržala ni deceniju, ali su stanica i magacin građeni u nekom drugom vremenu gde se planiralo na dugi rok.
Potpuno propadanje je počelo smanjenjem intenziteta željezničkog saobraćaja. U mom detinjstvu je magacin još korišćen, i ja sam bio tamo sa ocem kada je stizala roba. Vremenom je teretni saobraćaj samo prelazio kroz selo, teretnjaci više nisu stajali, a magacin je izgubio funkciju. Stanica je tada još radila redovno, postojale su čekaonica i blagajna, neko vreme je tu bila i krčma Promaja. Kasnije je zahvaljujući reformi željeznice, ili njenom sistematskom uništavanju, zatvorena blagajna, kao i krčma, a ni o čekaonici niko nije vodio računa. Nestale su klupe, prozori su razbijeni, dok zgrada više nije nudila zaklon ni od kiše ni od hladnoće, jer su prostorije neki koristili kao nužnik.
Bilo je žitelja sela koji su želeli da sačuvaju ove dve zgrade. Bilo je i onih koji su videli mogućnost u ovim zgradama: pre više godina je rukovodstvo Domboš Festa želelo da iznajmi ove zgrade da bi od njih napravilo klub. Tokom pregovora ispostavilo se da su za željeznicu magacin i stanica samo teret, ali su uprkos tome tražili toliku najamninu koliku bi bilo nepristojno tražiti čak i u centru Beograda. Radije su ostavili zgradu da propada nego da je iznajme nekome ko bi je obnovio i napunio životim. Kasnije je i od strane lokalne samouprave bilo pokušaja, a i uspeli su da postignu da se dve zgrade proglase spomenikom kulture, a razbijene prozore stanice su zatvorili sa presovanim drvenim tablama. Više nisu ni mogli da učine jer se radi o vlasništvu željeznice.
Pre nekoliko nedelja, nakon više od sto godina, krovna konstrukcija magacina se urušila. Nije ni čudo jer je pravo održavanje zgrade izvršeno verovatno još za vreme Monarhije, a tokom poslednje decenije nije imala ni prozore, ni vrata. Pošto se radi o spomeniku kulture, vlasnik bi morao da zgrade dovede u prvobitno stanje. Strepim da će od toga biti ostvareno tačno toliko koliko se do sada dešavalo: zgrada je obložena crvenom trakom.
Kao savesni novinar sada bih morao da nazovem nadležne u železnici da ih pitam za mišljenje. To nisam učinio i ne zanima me njihovo mišljenje. Šta može da kaže firma, koja je nedavno shvatila da ima u posedu imovinu vrednu 13 miliona dinara. Ni sada se ne bi ispostavilo, da nadležni ministar nije tražio da se popiše imovina željeznice. Od nadležnih ove firme bih trebao da zatražim odgovor šta će biti sa magacinom željezničke stanice u Malom Iđošu? Radije ću da se pozdravim sa magacinom jer sam siguran da će lokalni „nadležni“ za otklanjanje ruševina uskoro da reše problem. Mogu samo da se nadam da do tada komadi greda neće pasti nekome na glavu. Zgrada stanice će možda imati veću sreću i možda će izvući još nekoliko decenija. Ukoliko se ne sruši prilikom izgradnje brze pruge Budimpešta-Beograd.
